Osnovna škola Vladimira Nazora Feričanci

Nagrade je svečano dodijelio  gospodin Krešimir Žagar, gradonačelnik Našica, a potom je nagrađenim  učenicima, mentorima i ravnateljima organiziran domjenak.

Izložba nagrađenih radova upriličena je u dvorcu Pejačević u organizaciji Gradske knjižnice i čitaonice Našice. Izložbu je postavila i otvorila gospođa Blaženka Radmanović, ravnateljica Gradske knjižnice i čitaonice Našice.

Svečanom prijemu nazočili su nagrađeni učenici naše škole Fabijan Brkić i Helena Mendroš, mentor Milan Delić i ravnatelj škole Marko Knežević. Među četirima nagrađenim literarnim radovima učenika osnovnih škola Fabijan Brkić je osvojio drugo, a Helena Mendroš  četvrto  mjesto.

Prvonagrađeni i drugonagrađeni radovi pročitani su  sudionicima i uzvanicima, a Fabijan Brkić  je sve nazočne ugodno iznenadio vrsnom govornom interpretacijom svoga literarnog uratka. Naši su učenici još jednom zaslužili biti nagrađeni našom pažnjom.

Nagradimo ih tako što ćemo pročitati njihove radove.

Muke, boli i praštanja  jedne ruže

Odlučila jedna bakica u vrtu posaditi cvijeće jer vidje u susjeda prelijep mirisni vrt u kojemu je bilo i onoga cvijeća koje kod nas ne raste. Kupi kod svoje poznanice predivne sadnice, dade se n a posao i u tili čas zablista njezin vrt od sjaja i ljepote, a baka, uvidjevši  da je dobro odradila posao, otpočine.
Međutim, našla se ovdje i jedna ruža, najljepša od sveg cvijeća, latica crvenih kao krv, stabljikom od vode nabubrenom i trnjem tako oštrim da se ubodeš samo što ga pogledaš. Ali, bijaše vrlo nesretna jer je bila najmanja od sveg cvijeća. Najljepša, uistinu, ali i najmanja, a okružena ljiljanima tako visokim da joj se činilo kako vrhovima dotiču i golicaju oblake. Ostalo cvijeće nikad ne vidje ružu pa im se u prvi mah učini jako ružnom i nakaznom, a tog se  mišljenja  i danas drže.
Vrijeđale su je i ukazivale na njeno trnje kao da su te oštre izbočine nešto loše, no samo zato što nisu znali da te „ oštre izbočine „ služe za obranu i da je čine još ljepšom i zanosnijom.
Ruža je strpljivo podnosila uvrede misleći da joj je bolje šutjeti kako se ne bi zamjerila ostalom cvijeću. „Ipak sam ja najmanja“, pomislila je. Kako su dani prolazili, a ruža rasla i rasla, nehotice poče bosti ljiljane. To su ljiljani primili vrlo loše  misleći da ih ruža namjerno bode, a nisu znali da ona to ne čini namjerno i  da ne može odbaciti trnje ili ga uvući u sebe niti mu može narediti da ne bode. Njegova je funkcija  da bode jer je tako Bog odredio. A i sama ruža po prirodi ne bijaše nasilna, već mirna, tiha i tolerantna. Pa nije joj bila namjera bosti tako divno cvijeće  kakvim joj se učiniše ti ljiljani koji  su rasli odmah uz nju! Naljutili se ljiljani pa počeli vrijeđati malu, nedužnu  ružu vrlo ružnim riječima : „ Nakazo! Čudakinjo! Monstrume! Ni živjeti ne bi trebala! Zamoli Boga da te spasi i pošalje ti grom pa ćeš spasiti i sebe i nas!“ Padoše jako teške uvrede koje  čovjek nikada ne bi očekivao od tako gospodskog i tako lijepog cvijeća.
Prolazili dani, a ružino trnje i dalje bolo ljiljane iako je dobrodušna ruža pokušala natjerati trnje da barem otupi, no  ono ne htjede ni usahnuti  ni otupjeti, nego postajalo sve oštrije i oštrije.
Ljiljani se naljute, bijes zavlada njihovim srcima i oni se požele osvetiti  nedužnom cvijetu pa izrastu visoko nad njom stvorivši sjenu i ne dadoše joj sunčeva svjetla. Tad je počela venuti, ali bakina je brižnost održavala na životu. A tada i baka prestade zalijevati ružu i ona počne venuti  te postade tako malena da je baka nije vidjela. Otpale ruži sve latice, trnje se osušilo i otupjelo i prestade biti ukras bakina vrta.

II.

Ružino srce postade kamen, ali ostade tračak nade da će je ostalo cvijeće prihvatiti i razumjeti onakvu  kakva  jest,  da će je prestati vrijeđati i primiti je u svoje društvo, da će opet vidjeti milo i dobroćudno sunčevo svjetlo. Ruža im je oprostila, oprostila sve uvrede, svaku ružnu riječ; oprostila im je ponašanje jer je bila uvjerena da su se tako ponašali jer nisu znali tko je ona, ali im je zamjerila  što to nisu pokušali ni saznati. Molila je Boga da im oprosti jer im je i ona oprostila i neka im dopusti  da se iskreno pokaju. Kad joj se približio smrtni čas, izgubila je svaku nadu za razumijevanje. “ Možda  i jesam nakaza, ali ću vam oprostiti i otići da biste vi mogli živjeti“, reče ironično, a iz tučka se podiže bijela maglica prema nebu. Otad je ružina duša rasla i cvjetala  u rajskom vrtu, svakodnevno okupana sunčevom svjetlošću i toplinom.

III.

Bio bi grijeh ne reći da se jedan cvijet iskreno  pokajao  kad je ruža uvenula. Jedna  krizantema zaridala je iz sveg glasa, spominjući se uvreda i govoreći kako  bi željela da se to njoj dogodilo, a ne tako  lijepom cvijetu. Ostali primijetili da se krizantema kaje, ali :  slijepci!  pomislili da glumi kako bi joj Bog oprostio  i prozvaše je licemjerkom, a ona poželjela ponovno vidjeti ružu, ispričati joj se za ružno ponašanje i zamoliti je da joj oprosti.  Milostivi Bog uslišao joj je molbu.
 

Napisao: Fabijan Brkić, učenik 7.b razreda

Tolerancija

Bilo je to prije puno, puno godina, u vrijeme najveće zime …
Pohađala sam sedmi razred. Svi smo se već radovali  božićnim blagdanima koji su bili tako blizu. Do  škole sam pješačila zajedno sa svojim dvjema prijateljicama : Aurorom i Elenom. Bile smo najbolje prijateljice, uzajamno si pomagale, tješile se, povjeravale si i najveće tajne. 
 

Kao što već rekoh; bila je ljuta zima,snijeg do koljena, sve ledom okovano.  S prijateljicama pođoh u školu. Iako sam stanovala u blizini škole, tada mi se to činila kilometrima daleko. Napokon stigosmo u školu, otresosmo snijeg i promrzli uđosmo u toplu učionicu te sjedosmo na svoja mjesta.        Tjedan je dana do Božića. Školsko zvono. Počinje sat razrednika. Razrednica je rekla da za  sve nas ima jedno iznenađenje i svi smo bili uzbuđeni  i nestrpljivi da vidimo to iznenađenje.

Tada…otvore se vrata, a u razred uđe  djevojčica - crnkinja. Svi smo ostali zapanjeni prizorom  i, zaista, iznenađeni. Svi pogledi  skrenuše prema preplašenoj djevojčici  koja je bila odjevena  u dronjke, a prozeble noge  u izderanim čizmama. Crna   kosa, oči boje čokolade. Stajala je nepomično. Bila je tišina, čulo se samo disanje. Vani susnježica i vjetar koji   povremeno lupa po starom prozoru. Djevojčica je znatiželjno gledala u nas, a onda je spustila pogled prema podu. Napetost je sve više rasla i postalo je nelagodno. „ Ovo je naša nova učenica, a vaša nova prijateljica“ , rekla je  razrednica i razbila neugodnu napetost što se bila stisnula u učionici.“ Djevojčica je došla iz zemlje zahvaćene ratom. Ne zna dobro pričati našim jezikom, ali se zna predstaviti.“ Zar ne ?“ upita razrednica djevojčicu kojoj je pogled još uvijek bio usmjeren prema podu.  „ Hajde , predstavi se!“ ponovno je potakne razrednica. Djevojčica podigla glavu, a oči   pune suza.  Rukavom obriše uplakano lice. „ U redu je . Ovo su ti prijatelji.“, rekla je učiteljica nježno je zagrlivši.“Ja, Jessica“, rekla je tihim, potištenim glasom. Učiteljica ju je smjestila u praznu klupu. Sat je završio,  a Aurora, Elena i ja sjedile smo na klupi i gledale prema hodniku .

 „Zove se Jessica“, rekoh. „Da“, reče Elena „Izbjeglica je, možda boluje od neke zarazne bolesti …“, doda Aurora. Složile smo se s njom. Elena se počela smijati, a zatim i Aurora. “Što se smijete? U naš razred došla prognanica, a vama je to smiješno!“ rekoh  ljutito. „Daj se opusti, izbjegavat ćemo je i to je to. Hajde, nećemo zbog nje biti neraspoložene“, reče Elena, još jače se smijući. „Imate pravo“, rekoh i s osmijehom se uputimo prema razredu.  Ružno smo se ponašale: ogovarale je, ismijavale, okretale očima kada bismo je ugledale, a isto je činio i cijeli razred.  Kad bi nas razrednica upitala ponašamo li se lijepo prema Jessici, svi bismo odgovorili da se ponašamo lijepo i kulturno, da smo dobri prema njoj, da joj pomažemo…                                                  

Kad je razrednica pitala Jessicu  govorimo li istinu, ona bi potvrdno kimnula glavom i pogled usmjerila prema podu. Božićni su praznici bili svečani i radosni, ali su brzo prošli. Vrativši se u školu, svi smo pričali o tome kako smo proveli  blagdane s obitelji, što smo dobili za poklon, kako smo ukrašavali božićna drvca i kako nam je zabavno bilo na dočeku Nove godine. Svi su pričali, samo je Jessica tužno šutjela. „Kako si ti provela božićne blagane?“ smijući se upita jedan moj prijatelj. Svi smo se počeli smijati, a Jessica je, kao i obično, spustila pogled prema podu.

Kad je nastava završila, iz toaleta se začuju tužni jecaji. „Ššššš!“ tiho sam rekla prijateljicama. „Čujete li plač?" upitah. “Čujemo!“ doda Aurora. Sve se uputismo prema toaletu, a tamo …na hladnom podu, leđima naslonjena na zid, sjedila je Jessica, očajno plačući.  Neko smo je vrijeme gledale, a zatim je podigla glavu. Pobjegle smo što smo brže   mogle. Putem kući odlučile smo da ćemo se sljedeći dan ispričati Jessici i prihvati je kao prijateljicu.

 Nisam bila oduševljena onim što govorim , a jedva sam čekala to sutra. U školi smo tražili Jessicu , ali nje nije bilo. Pomislile smo da je zaspala pa  će doći kasnije. Ali, Jessica nije došla. Razrednica je rekla da se vratila u svoju domovinu.

Bile smo jako tužne i razočarane što joj se nismo ispričale za sve ono što smo joj činile. Prolazili mjeseci  i sve se zaboravilo. Dođoše i ljetni praznici, a uskoro i nova školska godina . Razrednica ušla u razred i počela tipkati na mobitelu .“Ššššš“, reče razrednica, prislonivši mobitel na uho. Pozva nas k sebi i mi se okupismo oko  njena stola. Stavila je mobitel na razglas.“ Bog , prijatelji …“ , pozdravi nas poznati glas. Bila je to Jessica. Javila se telefonom. Željela nas je čuti i rekla kako joj nedostajemo te da će se opet vratiti u našu školu. Svima su nam oči bile pune suza, a moje prijateljice i ja bile smo posebno sretne. Nakon dva mjeseca Jessica se vratila. Bila je posebno lijepa i draga. Istog smo se dana ispričale za svu tugu koju smo joj učinile. Nakon toga sve je došlo na svoje, a Aurora, Elena i ja dobile smo novu prijateljicu.

Napisala: Helena Mendroš, 7.a razred